Župa svetog Martina biskupa u Belom Manastiru duhovno je središte vjernika ovog kraja. Posvećena svetom Martinu, biskupu poznatom po svojoj nesebičnosti i brizi za siromašne, župa nastoji njegovati iste vrijednosti kroz različite aktivnosti i programe. Naša župna zajednica okuplja vjernike svih generacija te pruža duhovnu podršku kroz redovite mise, sakramente, kateheze za djecu i odrasle, pjevačke zborove i molitvene zajednice.
Župa je aktivna i u organiziranju duhovnih obnova i karitativnih akcija, gdje se vjernici potiču na djelovanje u ljubavi i solidarnosti prema bližnjima. Naša crkva, koja nosi povijesno i duhovno značenje, ne samo da je prostor molitve, već i mjesto susreta, zajedništva i duhovnog rasta.
Zacijelo i prije svega zahvaljujući plodnu tlu i blagodatima klime, odavno je čovjek ostavljao tragove svog bivanja na ovim prostorima.
Grad Beli Manastir nalazi se u Baranji. U srednjem vijeku, za vrijeme ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV.( 1235.-1270.) podigao je ugarski palatin Moys de Daro 1227. Na svojem posjedu u mjestu Pel; samostan i obdario ga posjedima. Stoga se kasnije mjesto prozvalo Pel (ov) samostan. No pošto je 1918. Srbija prisvojila Baranju, promijenila je ime Pel Monostor u Beli Manastir. I dok prva riječ nema nikakve veze s bijel, bel, već je to slučajna sličnost, dotle je druga riječ posrbljena, što je bilo u suglasju s onim što su srpske vlasti spretno činile s prošlošću, kulturom, gospodarstvom i jezikom u Baranji.
Na lokalitetu Beli Manastir nekoć je stajalo rimsko utvrđenje Mons Aureus, o čemu učeni Salagije piše: “Mislim da je Mons Aureus ono brdo koje se nalazi kod Manastira, za koje velimo da su tragovi i rimskog naselja. I zaista ime Zlatnog brda odgovara tom mjestu. Ondje je boravila kohorta IV. Herkuleske legije pod zapovjednikom vođe Panonije.”; (De statu eccl. Pannnon., tom IV. ). Poslije propasti Zapadnog Rimskog Carstva nastanili su prostor krajem IV. stoljeća Hrvati. Oni su pokršteni već u VIII. stoljeću i tako su ušli u područje zapadnoeuropske kulture. Krajem IX. stoljeća dolaze u Panonsku nizinu Mađari te nakon pokrštavanja stvaraju svoju državu. Mađari su s Hrvatima na prostoru Baranje (pa djelomice i samoga Belog Manastira) razvijali visoki stupanj srednjoeuropske kulture, duhovnog života i gospodarstva. Sve to bjelodano potvrđuje da je Pelmonostor bio dio razvijenog materijalnog i duhovnog života u Baranji.
Samostan Svetog Mihovila pokraj utvrđenja Baranya, kako drži Fejer, bio je onaj samostan koji se spominje pod nazivom Monostor. Popis papinske desetine iz 1334. jasno spominje župu i župnika u Pelmonostoru, današnjem Belom Manastiru. Humanizam s visoko razvijenim duhovnim i materijalnim životom prekida osmanska okupacija, nakon poraza ugarsko-hrvatske vojske na Mohačkom polju kolovoza 1526. Mnoga mjesta su porušena, pa tako nestaje i samostana i samoga mjesta Pelmonostor. Za vrijeme osmanske vlasti su se naselili pravoslavci, u prvom redu srpske narodnosti, dijelom kao izbjeglice, a dijelom u sastavu osmanskih postrojba.
Baranja, ali i prostor nekadašnjeg Pelmonostora bili su zahvaćeni i reformacijom pa je tako dosta pučanstva prihvatilo kalvinizam, u prvom redu pod jakim utjecajem Mihovila Starina i ostalih istomišljenika. Oslobađanjem Baranje osmanske vlasti 1687. Vraća se život i u Pelmonostor. Već 1733. nalazimo podatke o doduše malom broju pučana, dijelom katoličke, a dijelom pravoslavne vjeroispovjesti. Katolici su tada pripadali župi Luč. No 1738. imao je Monostor drvenu crkvicu od pletera i blata posvećenu Svetom Martinu biskupu. Broj duša je bio 165 ili 30 oženjena parova. Imali su učitelja Ivana Honstora, što je za slična mjesta bila rijetkost u ona vremena. No, njegovu nazočnost treba zahvaliti naseljavanju Nijemaca koji su unosili dijelove zapadne kulture u mjesta u koja su se naseljavali. Kada je pečuški biskup Klimo, posjetio 1757. Monostor (Beli Manastir), pohvalio je njemački narod koji se počeo doseljavati početkom XVIII. stoljeća. Monostor je već tada brojao 406 duša ili 80 oženjenih parova. Za vrijeme vizitacije župe Branjin Vrh (1782.), kojoj je tada pripadao Monostor, zabilježeno je da je filijalna crkva u Monostoru podignuta prije osam godina, iz čvrstog materijala, te posvećena Svetom Martinu. Učitelj koji je ovdje boravio znao se Filip Trischler, star 45 godina, dobar u školi i dobar orguljaš. Prigodom blagoslova crkve 1774. izvojeno je zemljište za novo groblje, budući da se staro nalazilo oko crkve, što je bilo nezgodno.
Konačno je Monostor 1852. postao samostalom župom, već sljedeće godine sagradio župski dom, što je bio znak velikog razvoja mjesta. Dobivanjem župe, škole, željezničke pruge, ceste, pošte, i drugih pratećih objekata Monostor je prerastao ostala mjesta u Baranji i pučanstvom i značenjem te postao središtem južnog dijela zemljopisne pokrajine Baranja.U mjestu su živjeli Hrvati,Mađari, Nijemci, i Srbi kao važne narodne skupine.Možda je vrijedno pripomenuti jedan bitan podatak, a značajno je i to što je Baranja bila od doseljavanja Hrvata (kraj VI. stoljeća) hrvatsko kulturno i etničko područje, a od 1102. U personalnoj uniji hrvatsko-ugarske državne zajednice, a nikada nije bila dio srpskog područja.
U župi svetog Martina biskupa salezijanci su od 1980. godine.
Prvi župnik salezijanac bio je don Augustin Ljubić te kapelani don Ivan Bolkovac
i don Mato Tomas.
ŽUPNICI 1980. – 2023.
1. don Augustin Ljubić 1980. – 1988.
2. don Josip Košćak 1988. – 1991.
3. don Stjepan Pasarić 1991. – 1997.
4. don Josip Košćak 1997. – 2008.
5. don Ivan Matijević 2008. – 2010.
6. don Josip Bunić 2010. – 2013.
7. don Josip Kajić 2013. – 2019.
8. don Ivo Zečević 2019.-2023.
9. don Pavao Špoljar 2023.
KAPELANI I ŽUPNI VIKARI OD 1980. – 2023.
1. don Ivan Bolkovac 1980. – 1983.
2. don Mato Tomas 1980. – 1989.
3. don Božo Šimičić 1983. – 1986.
4. don Mijo Prskalo (brat pomoćnik) 1986. – 1988.
5. don Stjepan Pasarić 1989. – 1991.
6. don Stjepan Tribuljak 1997. – 2007.
7. don Vjekoslav Kanić 1998. – 2008.
8. don Anto Guberac 2006. – 2014.
9. don Marijan Rodić 2007. – 2011.
10. don Jozo Kajić ?
11. don Ivan Bolkovac 2014. – 1.7.2020.(preminuo)
12. don Žarko Akrap 2017. – do danas
13. don dr.sc. Vitomir Zečević 2020.
14. duhovni pomoćnik don Marijan Lovrić 2021.
Sveti Martin biskup, rođen u 4. stoljeću, jedan je od najpoznatijih svetaca kršćanske tradicije. Rođen u današnjoj Mađarskoj, Martin je već kao mladić postao rimski vojnik, no ubrzo je napustio vojnu službu, nadahnut vjerom u Krista. Najpoznatiji je po činu milosrđa kada je podijelio svoj vojnički plašt sa siromahom. Kasnije, nakon obraćenja i krštenja, Martin postaje biskup grada Toursa u Francuskoj, gdje je neumorno radio na širenju kršćanstva, brizi za siromašne i izgradnji crkava.
Sveti Martin je zaštitnik vojnika, siromašnih i pastira, a njegova životna misija milosrđa i ljubavi prema bližnjima nadahnjuje kršćane diljem svijeta. Spomendan mu se slavi 11. studenoga, kada se sjećamo njegove nesebičnosti i predanosti vjeri. U našoj župi, svetac Martin zauzima posebno mjesto kao zaštitnik zajednice, a njegova se ostavština prenosi kroz župnu posvećenost služenju i milosrđu.
Himan sv. Martinu
Martina svetog, sveca Gospodnjega,
Narodi slave širom svega svijeta.
Današnji dan je prepun sreće steko
Dvore nebeske.
Pobožan, mudar i darežljiv bješe,
Život mu trijezan, ponizan, bez ljage.
Smrtno mu tijelo životvornom snagom
Duh oživljavo.
Na grob mu hite bolesnici mnogi,
Udova bolnih dobivaju zdravlje.
Utjehu duši, ozdravljenje tijelu
Svetac im moli.
Svečano danas kršćanski puk pjeva,
Slaveći s pravom pobjedni mu blagdan;
Molitva tvoja nek nas svuda prati,
Martine sveti!
Presveto Trojstvo, proslavljeno budi!
S prijestolja svoga upravljaš svim svijetom.
Neka te slave tvoja sva stvorenja,
Izvore sreće! Amen.